nigggithinol

STRAŠNO: SNIMLJENA je kako se SKIDA u toaletu, ali to šalje SNAŽNU PORUKU! (VIDEO)

nigggithinol | 03 Јануар, 2019 03:51

Jedini Prezivjeli - Dean R. Koontz

❤️ Click here: STRAŠNO: SNIMLJENA je kako se SKIDA u toaletu, ali to šalje SNAŽNU PORUKU! (VIDEO)

Nije mu bila potrebna nikakva akcija. Dok voda teèe, odlazi u kuhinju i priprema zdjelu zobenih pahuljica. Èlanica sam kluba džepnih izdanja, kluba koji mi svakog mjeseca šalje kataloge iz kojih odabirem knjige po povoljnijim cijenama, no sve to nije toliko dobro koliko zvuèi.

Dakle, nipošto onako kako oèekujete, za poèetak. Međutim, našavši se opet pred njim, sa žaljenjem je zaključila da joj se pored svega sviđa. Kvaliteta njegovih seminara iz kriminalistike bila je odlučujući faktor zbog kojeg je došla u Biro.

Naprosto, smatram nevjerojatnim to što od svih mjesta na svijetu razgovaram baš s tim muškarcem iz Los Angelesa, mjesta gdje nikad nisam bila, mjesta gdje sam oduvijek sanjala otiæi, i želim doznati sve o njegovom životu. Dospio je do dna. Jesmo li ikad èuli za muškog šoping-holièara? Uočila je mjesto na kojem bi se mogla ispraviti, nalazilo se otraga, pokraj stražnjeg branika. Ili, možda bih se trebala izraziti svijet koji ne zna, jer nisam ja glupa, da sam Toddu dala svoj toèan opis, nestao bi on prije nego što si rekao megabajt. Joe otiđe do otvorenih zadnjih vratiju. Jedva je uspjela otvoriti vrata u tom uskom prolazu. Ben i Sam sjede na kauèu u pozadini, i ona se sledi, usta razjapljenih u šoku. On takoðer gleda u izloge, diveæi se košuljama, odijelima, želeæi da ima više novca kako bi ih si mogao priuštiti, no ipak ne želeæi s onim podjednakim žarom kao i Jemima, jer, napokon, on je muškarac, a muškarci ne dijele jednako oduševljenje odjeæom kao i žene. Vide moje goleme grudi - osobito vražji graðevinari, došlo je do toga da aktivno izbjegavam prolaziti pored bilo kakvih gradilišta - vide moj veliki, okrugli trbuh, bedra koja se pri hodu trljaju jedno o drugo.

Jedini Prezivjeli - Dean R. Koontz - Pazite na predstavnike štampe koji ulaze i izlaze. Da vidimo mogu li ih pronaći.

Dean Koontz Jedini preživjeli U sjećanje na Raya Mocka, moga strica, koji se davno preselio u bolji svijet. U mom djetinjstvu, kad sam bio uznemiren i očajan, tvoje poštenje, ljubaznost i dobro raspoloženje naučili su me svemu što sam ikada trebao znati o tome što čovjek treba biti. ZAHVALNOST Prava Barbara Christmann dobila je nagradu, upotrijebio sam njezino ime u ovom romanu. S obzirom da je ona bila jedna od stotinu prodavača knjiga koji su sudjelovali u lutriji, iznenađen sam načinom na koji njezino ime odjekuje u ovoj neobičnoj priči. Ona je očekivala da će biti prikazana kao psihotični ubojica, umjesto toga, morat će se pomiriti s tim da bude tiha heroina. Žao mi je, Barbara. Nebo je duboko, tajnovito. Svjetlost je zvijezda nepodnošljivo hladna. Kad pogledam gore, bivam ispunjen strahom. Ako sve što imamo leži ovdje, ovaj usamljeni svijet, ovo nesretno mjesto, ove mrtvački hladne zvijezde i prazan prostor... Tad ne vidim nikakav razlog da ustrajem, nikakav razlog da se smijem ili prolijevam suze, nikakav razlog da usnim i da se ikada probudim, da ispunjavam ili dajem obećanja. I tako, u noći podižem oči da bih promatrao ta jasna, ali misteriozna nebesa, taj luk nad nama, hladan poput kamena. Bože, ima li te tamo? KNJIGA PREBROJENIH BOLI DIO PRVI ZAUVIJEK IZGUBLJEN 1. U dva i trideset u subotu ujutro u Los Angelesu, Joe Carpenter se probudio stežući jastuk na grudima, uzvikujući u tami ime svoje izgubljene žene. Očajan, sablasan zvuk njegova vlastitog glasa trgnuo ga je iz sna. Snovi ga nisu napustili odjednom, već u drhtavim velovima, kao što prašina na tavanu pada s greda kad se kuća trese. Iako je shvaćao da Michelle nije u njegovim rukama, i dalje je čvrsto stezao jastuk. Probudio se iz sna osjećajući miris njezine kose. Plašio se da će sa svakim njegovim pokretom sjećanje blijedjeti i on će ostati sam s kiselim mirisom vlastitog noćnog znoja. No, ukočenost nije mogla održati sjećanje živim. Miris njezine kose izmicao mu je kao balon koji se podiže i uskoro ga više nije osjećao. Očajan, ustao je i prišao bližem od dva prozora. Njegova postelja, koja se sastojala samo od madraca na podu, bila je jedini namještaj, tako da se nije morao bojati da će se u mraku spotaknuti o neku prepreku. Stan se sastojao od jedne velike sobe s čajnom kuhinjom, ostave i tijesne kupaonice, a sve je to bilo iznad garaže za dva automobila u gornjem Laurel Canyonu. Nakon što je prodao kuću u Studio Cityju, nije sa sobom ponio nikakav namještaj, jer mrtvacima takav komfor nije potreban. Došao je ovdje umrijeti. Pet je mjeseci plaćao stanarinu, čekajući jutro u kojem se neće probuditi. Prozor je gledao na visoku okomitu liticu, u neravne crne obrise zimzeleni i eukaliptusa. Sa zapada je kroz drveće provirivao debeli mjesec, srebrnasta nada iznad turobne gradske šume. Bio je iznenađen što nakon toliko vremena još nije mrtav. Ali nije bio ni živ. Morao je pronaći nekakav kraj, povratka više nije moglo biti. Nakon što je uzeo ledenu bocu piva iz hladnjaka u čajnoj kuhinji, Joe se vratio na madrac. Sjedio je leđima naslonjen na zid. Pivo u dva i trideset ujutro! Želio je da se može napiti do smrti. Kad bi mogao otploviti iz ovoga svijeta u obamirućoj alkoholnoj sumaglici, možda bi mu bilo svejedno koliko je vremena potrebno za takav odlazak. Previše pića bi, međutim, neizbježno zamaglilo njegova sjećanja, a ona su mu bila sveta. Dopuštao si je tek po nekoliko piva ili čaša vina. Osim slabog, kroz drveće profiltriranog odsjaja mjesečine na prozorskom staklu, jedina svjetlost u sobi dolazila je s iznutra osvijetljenih tipki na telefonu pokraj madraca. Poznavao je samo jednu osobu kojoj je otvoreno, usred noći , ili usred dana, mogao govoriti o svojem očaju. Iako je imao tek trideset sedam godina, njegova majka i otac bili su odavno pokojni. Nije imao braće niti sestara. Prijatelji su ga nakon katastrofe pokušali utješiti, ali bol koju je doživio bila je prevelika da bi mogao govoriti o onome što se dogodilo i toliko ih je agresivno odgurivao od sebe da je većinu uvrijedio. Podigao je telefon, stavio ga u krilo i pozvao Michelleinu majku, Beth McKay. Gotovo tri tisuće kilometara daleko, u Virginiji, ona je podigla slušalicu čim je prvi put zazvonilo. Bila je ljubazna i nježna žena, puna ljubavi prema Joeu unatoč tome što se borila sa svojim gubitkom. Posjedovala je nesvakidašnju snagu. Na pogrebu su se Joe i Henry morali osloniti na Beth, ona je bila njihova stijena. Ipak, nekoliko sati poslije, daleko iza ponoći, Joe ju je zatekao kako sjedi u pidžami na verandi iza kuće u Studio Cityju, pognuta poput starice, slomljena od tuge, gušeći jecaje u jastuku što ga je uzela sa sobom iz gostinjske sobe, pokušavajući da ne opterećuje svojeg muža i zeta vlastitom boli. Joe je sjeo pokraj nje, ali ona nije htjela da je itko primi za ruku, niti da je zagrli oko ramena. Trgnula se na njegov dodir. Njezina je tjeskoba bila toliko jaka da joj je sasvim ogoljela živce, toliko jaka da su joj promrmljane riječi sućuti zvučale kao vrisak, a ruka pružena s ljubavlju pržila ju je poput užarena željeza. Oklijevajući, ostavio ju je samu, uzeo je mrežicu s dugačkom drškom i počeo je povlačiti po bazenu, kružeći oko vode, skupljajući kukce i lišće s crne površine u dva ujutro, čak i ne videći što radi, samo smrknuto kružeći, kružeći, skupljajući, skupljajući, dok je Beth plakala u jastuk, kružeći i kružeći sve dok više nije bilo ničega da se pokupi iz bistre vode osim odsjaja hladnih, ravnodušnih zvijezda. Konačno, iscijedivši sve suze iz sebe, Beth je ustala sa stolice, prišla mu i izvukla mrežicu iz njegovih ruku. Odvela ga je gore, spremila ga u krevet kao da je dijete, te on utone u duboki san, prvi put nakon mnogo dana. Sada, razgovarajući s njom preko telefona na toj tužnoj udaljenosti, Joe odloži svoje polupopijeno pivo. Je li nebo lijepo? Ma koliko bila jaka, Joe ju je često zvao, ne samo zbog snage kojom je zračila, već i zato što ju je volio slušati. Osobit zvuk njezina glasa i njezin mekani virdžinijski naglasak bili su isti kao Michelleini. Najgore je bilo prije godinu dana, točno na taj dan, izmijenivši zauvijek njihove živote. Bila je prva obljetnica njihovog gubitka. Gubiš li još uvijek na težini? Postupno je tijekom protekle godine postao toliko ravnodušan prema hrani da je prije tri mjeseca počeo gubiti na težini. Izgubio je devet kilograma. Ima nešto oblaka, ali se ne očekuje kiša, nikakvo olakšanje. Oblaci na istoku obrubljeni su zlatom i ispunjeni rumenilom. Sunce je sad sasvim izašlo iz svog počivališta. Ali ponekad se čini kao da je prošla vječnost. Mili, Henry i ja te volimo. Ti si nam kao sin. Ti nam i jesi sin. Ali to nije dovoljno, Beth, nije dovoljno... Ne mogu izdržati još jednu takvu godinu. Ne ide mi samoća, Beth. Prije nesreće bio je kriminalistički novinar u Los Angeles Postu. Njegovi su novinarski dani završili. Ne bi mogao vidjeti žrtvu pucnjave iz jurećeg automobila ili automobilske otmice, bez obzira na njezinu starost ili spol, a da pritom ne vidi Michelle, Chnssie ili Ninu kako leže pred njim okrvavljene i izmučene. Ti si dobar pisac, Joe. Napiši koju humanističku priču. Moraš raditi, učiniti nešto što će ti vratiti osjećaj korisnosti. Umjesto da joj odgovori, rekao je: - Ovako sam uopće ne funkcioniram. Sve što želim je biti s Michelle. Želim biti s Chrissie i Ninom. Glas mu se prekinuo i on je zastao kako bi ga ponovno sastavio. Nije imao hrabrosti prekinuti svoj život, jer nije znao što se događa poslije ovog svijeta. Nije istinski vjerovao da će ponovno pronaći svoju ženu i kćeri u carstvu svjetlosti i dobrih duhova. U posljednje vrijeme, kad bi gledao u noćno nebo, vidio bi samo daleka sunca u besmislenoj praznini, ali nije mogao naglas izreći svoju sumnju, jer bi to značilo nagovijestiti da su životi Michelle i djevojčica također bili besmisleni. Beth je rekla: - Svi smo ovdje zbog neke svrhe. Sad ih više nema. Na tebi je da to nađeš. Postoji razlog zašto si još tu. Nakon kratkog kolebanja rekla je: - Oblaci na istoku više nisu obrubljeni. I rumenilo je nestalo. Sad su oblaci bijeli, ali u njima nema kiše i nisu gusti, već su poput filigrana na plavetnilu. Slušao ju je kako opisuje jutro s druge strane kontinenta. Onda su razgovarali o krijesnicama u kojima su ona i Henry prethodne noći uživali gledajući ih s verande iza kuće. U južnoj Kaliforniji nije bilo krijesnica, ali Joe ih se sjećao iz svojeg dječaštva u Pennsvlvaniji. Razgovarali su i o Henrvjevom vrtu u kojemu su sazrijevale jagode, i Joeu se počelo spavati. Posljednje riječi koje mu je Beth uputila bile su: - Ovdje se potpuno razdanilo. Jutro nam je došlo i sad ide prema tebi, Joey. Daj mu priliku, donijet će ti razlog koji trebaš, smisao, jer to je ono što jutro čini. Nakon što je spustio slušalicu, Joe je legao postrance, gledajući u prozor s kojega je nestala srebrnasta mjesečeva svjetlost. Našao se u najcrnjoj dubini noći. Kad je ponovno zaspao, nije sanjao o približavanju neke veličanstvene svrhe, već o nekoj nevidljivoj, neodređenoj, vrebajućoj prijetnji. Bila je nalik na veliki uteg što s neba pada na njega. U subotu kasno ujutro, vozeći se prema Santa Monici, Joe Carpenter osjetio je napad tjeskobe. Osjećao je pritisak u grudima i teško je disao. Kad je podignuo jednu ruku s volana, prsti su mu zadrhtali kao u nekog ukočenog starca. Svladao ga je osjećaj da će se srušiti, kao da će pasti s velike visine, kao da će njegova Honda sletjeti s autoceste u nekakav nepojmljivi bezdan. Kolnik se neprekidno prostirao pred njim dok su gume cviljele po asfaltu, no on nikako nije uspijevao vratiti osjećaj ravnoteže. Taj osjećaj propadanja postao je toliko jak i zastrašujući da je skinuo nogu s gasa i pritisnuo kočnicu. Trube drugih automobila zasviraše, a zanesene gume zaškripaše, dok se promet prilagođavao njegovom naglom usporenju. Vozači u automobilima i kamionima koji su šibali pokraj Honde bacali su ubilačke poglede prema Joeu, često uzvikujući uvredljive riječi i praveći proste pokrete. Bio je to Los Angeles u doba promjene, koji je praštao od energije propasti i žudio za apokalipsom, u kojem je jedna nenamjerna uvreda ili slučajan prelazak preko nečijeg travnjaka mogao izazvati termonuklearnu reakciju. Njegov osjećaj propadanja nije slabio. Premda je bio sam u automobilu, čuo je vrisku suputnika, najprije slabu, a onda sve glasniju, ne raspoloženu vrisku ljubitelja uzbuđenja u nekom zabavnom parku, nego krike pravog straha. Kao iz nekakve daljine, čuo je sebe kako šapće: - Ne, ne, ne, ne. Jedan kratki zastoj u prometu omogućio mu je da skrene Hondu s kolnika. Zaustavio se što je mogao bliže braniku na cesti, preko kojeg je grmlje oleandra izranjalo poput nadolazećeg ogromnog zelenog vala. Parkirao je automobil ne ugasivši motor. Iako je bio sav obliven hladnim znojem, bili su mu potrebni hladni udari zračnog hlađenja da bi mogao disati. Pritisak u njegovim grudima postojao je sve jači. Borio se za dah, a svaki njegov vreli izdisaj bivao je praćen eksplozivnim hriptanjem. Zrak u Hondi bio je čist, ali Joe je osjećao miris dima. Osjećao mu je čak i okus, oštru mješavinu gorućeg ulja, rastapajuće plastike, tinjajućeg polivinila, sprženog metala. Okrznuvši pogledom guste skupine listova i zagasito crvenih cvjetova oleandra što su nalijegali na prozor na suvozačevoj strani, njegova ih je mašta smjesta oblikovala u valovite oblake masnoga dima. Prozor se pretvorio u pravokutni avionski prozorčić, sa zaobljenim uglovima i debelim dvostrukim staklima. Joe bi možda pomislio da je počeo gubiti razum da tijekom prošle godine nije imao slične napadaje tjeskobe. Iako su između dvije takve epizode znala proteći i dva tjedna, često je imao i do tri napadaja samo u jednom danu. Svaki je trajao između deset minuta i pola sata. Otišao je nekom terapeutu, no njegov mu savjet nije pomogao. Njegov mu je liječnik predložio protuanksiozne lijekove. No, bacio je recept. Želio je osjetiti bol. Još mu je samo to ostalo. Zatvorivši oči i prekrivši lice rukama nastojao je ponovno steći nadzor nad sobom, no katastrofa ga je nastavljala obavijati. Osjećaj propadanja sve je više jačao. Miris dima postajao je sve oštriji. Vriska sablasnih putnika postajala je sve glasnija. Tlo pod njegovim nogama. Zastrašujuća buka, štropotanje, treska i zvonjava nalik na udarce gonga pratili su to neprekidno drmanje. Ne otvarajući oči, spustio je šake s lica. Stisnute, ostale su mu ležati sa strane. Sljedećeg trena, ručice preplašene djece zgrabiše ga za ruke i on ih čvrsto primi. Ta djeca, razumije se, nisu bila u automobilu, već u svojim sjedalima velikog, ukletog zrakoplova. Joe je ponovno proživljavao nesreću leta 353. Za vrijeme napadaja bolesti on se istodobno nalazio na dva mjesta, u stvarnosti svoje Honde i u Nationwide Airu 747, koji je jedne oblačne noći iz mirne stratosfere strmoglavo padao na poput željeza nemilosrdnu livadu. Michelle je sjedila između djece. Ruke koje su Chrissie i Nina čvrsto držale u posljednim, dugim trenucima nezamislivog straha bile su njezine, a ne Joeove. Kako je trešnja postajala sve jača, kroz zrak su počeli padati projektili. Knjige, laptop kompjutori, džepna računala, pribor za jelo i posuđe, jer nekoliko putnika još nije uspjelo dovršiti svoju večeru kada je propast počela, plastične čaše, bočice likera za jednokratnu uporabu, olovke i pera, sve je to letjelo po kabini. Kašljući od dima, Michelle je tjerala djecu da drže glave dolje. Sedmogodišnja Chrissie imala je majčine visoke jagodice i bistre zelene oči. Joe nikad neće zaboraviti onaj sjaj radosti koji se razlijevao Chrissienim licem dok je uzimala satove baleta, niti onaj suženi pogled usredotočenosti kojim bi prilazila biljegu kad je bio njezin red da zada udarac u bejzbolu male lige. Nina, stara svega četiri godine, taj anđelčić prćastog nosića, s očima plavim poput safira, naborala bi slatko lišce u osobitu grimasu izražavajući oduševljenje svaki put kad bi ugledala psa ili mačku. Naprosto je privlačila životinje, kao i one nju. Svatko tko bi je vidio kako s puno divljenja i ljubavi promatra čak i malog, ružnog guštera sklupčanog u njezinim pažljivim ručicama, pomislio bi, bez pretjerivanja, kako je ona čista reinkarnacija samoga Franje Asiškoga. U tom je savjetu bilo nade, nagovještaja da će svi oni preživjeti i da je najgore što im se može dogoditi da im lica budu unakažena od udarca nekim letećim laptopom ili komadom razbijena stakla. Zastrašujuća vreva postajala je sve gora. Kut pada bivao je sve ozbiljniji, pribijajući Joea za sjedalo, tako da se nije mogao sagnuti naprijed i zaštititi lice. Možda su maske za kisik poispadale odozgo, a možda je šteta na letjelici bila prouzročila pogrešku u sustavu, tako da maske nisu postavljene kod svakog sjedala. Nije znao ni jesu li Michelle, Chrissie i Nina mogle disati ili su se, gušeći se u oblacima dima, uzalud borile da dođu do čistog zraka. Dim je u debelim slojevima kuljao kroz putnički odjel. Kabina je postala klaustrofobična, nalik na ugljenokop duboko ispod zemljine površine. U tom zasljepljujućem otrovnom dimu, skriveni jezičci vatre odmotavali su se poput klupka zmija. Užas izazvan nekontroliranim propadanjem zrakoplova ubrzo se izjednačio sa strahom zbog neznanja odakle taj plamen dolazi i kad će, s još većom žestinom, bljesnuti duž 747. Dok je napetost u zrakoplovu rasla do nepodnošljivih razmjera, gromovite vibracije potresale su čitav trup aviona. Gigantska krila lupala su kao da će svakoga trena otpasti. Željezna konstrukcija stenjala je kao živa zvijer u samrtnoj agoniji, a manji su spojevi kovina pucali uz zvuke možda jednako glasne i oštre kao pucnjevi iz pištolja. Nekoliko se zakovica odvojilo, svaka uz jedno zaglušujuće škriiip. Michelle, Chrissie i maloj Nini činilo se da će se zrakoplov raspasti u samome letu i da će one biti odbačene u tamno nebo, odvojiti se jedna od druge i u svojim odvojenim sjedalima strmoglaviti u tri zasebne smrti, svaka tako jadna i sama u trenutku konačnog udara u tlo. Ogromni je 747, međutim, bio čudo od dizajna, pobjeda tehnike, sjajno zamišljen i dobro konstruiran. Unatoč misterioznoj hidrauličkoj pogrešci zbog koje je zrakoplov postao neukrotiv, krila nisu otpala, a trup se nije raspao. Njegovi snažni Pratt i Whitney motori, zavijajući kao da se inate gravitaciji, zadržale su Nationwideov let 353 u jednom komadu sve dok se najzad nije spustio. U jednom trenutku Michelle je shvatila da je sva nada izgubljena, da je ovo njihovo spuštanje odlazak u smrt. Hrabro i nesebično ona je i tad mislila samo na djecu, usredotočila se na to da ih utješi, udaljujući ih što je moguće više od svake pomisli na smrt. Posve je nesumnjivo da se nagnula prema Nini, privukla je k sebi i, unatoč dimu koji joj je oduzimao dah, govorila joj u uho, kako bi nadjačalabuku: - U redu je, dušo, mi smo skupa. Drži se za mamu, volim te, ti si najbolja curica koja je ikad postojala. U toj jurnjavi prema tlu kroz noć Colorada, ona je svojim glasom, punim emocija ali lišenom panike, zasigurno tražila i Chrissie: - U redu je, ja sam s tobom, milo moje, drži me za ruku, toliko te volim, tako sam ponosna na tebe, zajedno smo, sve je u redu, biti ćemo uvijek zajedno. U svojoj Hondi, kraj autoceste, Joe je mogao čuti Michellein glas gotovo kao iz sjećanja, kao da je bio s njom dok je tješila djecu. Očajnički je želio vjerovati da su se njegove kćeri mogle osloniti na snagu svoje majke, koja je bila izuzetna žena. Htio je znati da je posljednje što su djevojčice čule na ovome svijetu bilo kako im Michelle govori kako su drage, koliko obožavane. Zrakoplov se sudario s livadom uz tako strašan udar da se tresak čuo čak tridesetak kilometara dalje, u seoskom prostranom području Colorada, rastjeravši sokolove, sove i orlove s drveća I trgnuvši umorne rančere iz njihovih fotelja i ranog sna. U svojoj Hondi, Joe Carpenter ispusti prigušeni krik. Sagnuo se prema naprijed kao da je zadobio snažan udarac u prsa. Pad je bio katastrofalan. Prilikom udara let 353 je eksplodirao i prevrtao se po livadi, raspadajući se na tisuće nagorjelih, svinutih dijelova, bljujući narančaste mlazove gorućeg mlaznog ulja koje je zapalilo zimzeleni što su rasle na rubu polja. Tristo trideset ljudi, putnika i članova posade poginulo je odjednom. Michelle, koja je naučila Joea najveći dio onoga što je znao o ljubavi i samilosti, zauvijek se ugasila u tom jednom trenutku. Chrissie, sedmogodišnja balerina, mala igračica bejzbola, više nikad neće praviti piruete na vrhu nožnih prstiju, niti potrčati do biljega. A ako su životinje osjećale istu onu duševnu povezanost s Ninom kakvu je ona osjećala za njih, tada su u toj prohladnoj noći Colorada livade i pošumljena brda bili puni malih stvorenja što su se žalosno šćućurila u svojim jazbinama. Od cijele svoje obitelji Joe Carpenter je bio jedini preživjeli. On nije bio s njima u letu 353. Sve živo u tom avionu bilo je kao maljem potučeno na zemljinom nakovnju. Da je bio s njima, i on bi bio prepoznatljiv samo po svom zubarskom kartonu i otiscima s jednog ili dva prsta. Njegove slike rušenja aviona nisu bile rezultat sjećanja, već iscrpljujuće groznice mašte, koja mu se često javljala u snu, a katkad u napadaju tjeskobe poput ovoga sada. Proganjan osjećajem krivnje što nije nestao skupa sa svojom ženom i djecom, Joe je mrcvario sebe nastojeći tako podijeliti užas koji su one proživjele. Maštanja kako putuje avionom koji propada nisu mu pomogla da prihvati stvarnost, za čime je žudio. Umjesto toga, svaka noćna mora, svaki napadaj tijekom budnosti samo su dodavali sol na ranu. Otvorio je oči i zagledao se u promet koji je tutnjao kraj njega. Kad bi izabrao pravi trenutak, mogao bi otvoriti vrata, izaći iz auta, otići do ceste i pustiti da ga pregazi kamion. On ipak ostade pod okriljem Honde, ne zato što se plašio umrijeti, nego iz razloga koji su čak i njemu samome bili nejasni. Možda je, barem zasad, osjećao potrebu da sebe kazni s još malo života. Naslonjeno na prozor na suvozačevoj strani, izraslo grmlje oleandra neprekidno se njihalo na vjetru od prolazećeg prometa. Trenje zelenila o staklo doimalo se kao jezovito šaptanje, kao izgubljeni i bespomoćni glasovi. Više se nije tresao. Znoj na njegovome licu počeo se sušiti na hladnom zraku koji je izlazio iz ventila na komandnoj ploči. Više ga nije mučio osjećaj propadanja. Dospio je do dna. U vrelini kolovoza i kroz tanku izmaglicu smoga, prolazeći automobili i kamioni bljeskali su poput fatamorgane, lelujajući prema zapadu, do čistijeg zraka i osvježavajućeg mora. Joe je čekao da se ukljući u promet, a onda se nanovo uputio prema obali. Na kolovoskom suncu pijesak je bio koštano bijele boje. Hladno i zeleno more valjalo se razbacujući po obali sićušne školjke mrtvih i umirućih stvorenja. Plaža u Santa Monici bila je pretrpana ljudima koji su se sunčali, igrali razne igre i ručali na dekama i velikim ručnicima. Premda je tamo na kopnu, dalje od obale dan bio vrlo vruć, ovdje je bilo samo ugodno toplo, na povjetarcu koji je dolazio s Pacifika. Nekoliko ljudi koji su se sunčali radoznalo su pogledali Joea dok se probijao kroz masu namazanu kokosovim uljem, zato što nije bio odjeven za plažu. Imao je na sebi bijelu majicu, smeđe platnene hlače i tenisice bez čarapa. Nije došao da bi se kupao ili sunčao. Dok su spasitelji s plaže promatrali plivače, mlade žene koje su se šetale u bikinijima promatrale su spasitelje. Njihovi ritmički rituali posve su im odvraćali pažnju od graditelja koji su se igrali školjkama izbačenim na pjenušavu obalu pokraj njihovih stopala. Djeca su se igrala na valovima, no Joe nije mogao podnijeti da ih gleda. Njihov smijeh, galama i uzvici radosti išli su mu na živce i u njegovoj nutrini budili nerazuman gnjev. Noseći prijenosni hladnjak i ručnik nastavio je prema sjeveru, upenvši pogled u osušena brda Malibua iznad zavoja zaljeva Santa Monica. Napokon je pronašao nešto manje nastanjen komad pijeska. Odmotao je ručnik, sjeo licem prema moru i iz hladnjaka s ledom izvadio bocu piva. Da si je mogao priuštiti posjed s pogledom na ocean, ostatak života proveo bi uz vodu. Neprekidni šum valova, suncem pozlaćena i mjesečinom posrebrena ustrajnost dolazećih velikih valova razbijača i glatki vodeni zavoj daleko na obzorju donosili su mu ne osjećaj mira, ne bezbrižnost, već ugodnu tupost. Ritam mora bio je sve što je ikad očekivao da zna o vječnosti i Bogu. Ako popije nekoliko piva i pusti terapeutskom pogledu na Pacifik da ga preplavi, možda će biti dovoljno sabran da ode na groblje. Da stane na zemlju koja mu je prekrila ženu i kćeri. Da dodirne kamen na kojem su stajala njihova imena. Upravo danas ima posebnu obvezu prema mrtvima. Dvojica tinejdžera, nevjerojatno mršavih, u vrećastim kupaćim gaćicama nisko spuštenim na njihove uske bokove, vukli su se plažom sa sjevera da bi se konačno zaustavili kraj Joeova ručnika. Jedan je imao dugu kosu skupljenu u rep, drugi je bio kratko ošišan. Obojica su bili preplanuli od sunca. Okrenuše se prema oceanu, leđima prema njemu, zaklonivši mu pogled. Prije no što ih je Joe uspio zamoliti da se sklone, dječak s konjskim repom reče: - Imaš li što, stari? Joe, pomislivši isprva da to dječak govori svome ošišanom prijatelju, ne odgovori ništa. Promatrali smo ih kako oni promatraju tebe. Tako smrde po murjacima, da se čudim da ih već nisi namirisao. Drugi reče: - Petnaest metara južno, blizu spasiteljskog tornja. Dva pedera u havajskim košuljama, izgledaju k'o propovjednici na odmoru. Zbunjen, Joe spusti svoje naočale i reče: - Hvala. Mi mrzimo te kreposne guzice. S nihilističkom gorčinom koja je, dolazeći od nekoga tko je toliko mlad, zvučala apsurdno, kratko ošišani dječak reče: - Jebeš ovaj sistem. Oholi poput mladih tigrova, dječaci nastaviše hodati prema jugu, odmjeravajući djevojke. Joe uopće nije uspio dobro im pogledati u lica. Nekoliko trenutaka poslije, ispivši svoje prvo pivo, on se okrene, otvori poklopac hladnjaka, spremi unutra praznu limenku i mirno pogleda duž plaže. Dva čovjeka u havajskim košuljama stajala su u sjeni spasiteljskog tornja. Viši od te dvojice, u košulji pretežito zelene boje i bijelim pamučnim hlačama, pažljivo je proučavao Joea kroz dalekozor. Uzbuđen činjenicom da je primijećen, on se mirno okrene sa svojim dalekozorom prema jugu, kao da ga uopće ne zanima Joe, nego grupa tinejdžerki odjevenih u bikinije. Niži čovjek nosio je košulju koja je bila uglavnom crvena i narančasta. Manšete njegovih smeđih hlača bile su podvinute. Stajao je bosonog na pijesku, držeći svoje cipele i čarape u lijevoj ruci. U desnoj ruci, koju je držao spuštenu niz tijelo, imao je neki drugi predmet, možda mali radioprijemnik, ili CD plaver. A mogao je to biti i voki-toki. Visoki momak bio je kancerozno prepečen, sa kosom posvijetjelom od sunca, dok je onaj drugi bio blijed, plaže su mu bile strane. Otvorivši drugo pivo i udišući mirisnu, pjenušavu maglicu koja je prskala iz limenke, Joe se još jednom okrene prema moru. Premda niti jedan od te dvojice nije izgledao kao da je tog jutra otišao od kuće s namjerom da ode na obalu, nisu odudarali od okoline ništa više od Joea. Djeca su rekla da im ti promatrači mirišu na murjake, ali iako je četrnaest godina bio kriminalistički novinar, Joe nije mogao osjetiti taj miris. U svakom slučaju, nije bilo nijednog razloga da policija bude zainteresirana za njega. Uz munjevit porast broja ubojstava, silovanja koja su bila obična stvar poput romantike, pljačke koje su toliko zavladale da je izgledalo kao da jedna polovica stanovništva pljačka onu drugu, murjaci sigurno ne bi tratili vrijeme ganjajući njega samo zbog toga što ispija alkoholni napitak na javnoj plaži. S udaljenog mola na sjeveru, tri blistavo bijela morska galeba poletješe visoko, isprva usporedno s obalom, a onda zaokrenuše i nastaviše let iznad treperavog zaljeva. Joe još jednom uputi pogled prema spasiteljskom tornju. Ona dvojica više nisu bili tamo. Opet se okrenuo licem prema moru. Nadolazeći ogromni valovi razbijali su se o obalu, razbacujući pjenu po pijesku. Promatrao je te valove kao što bi neki voljni subjekt promatrao visak što ga hipnotičar njiše na srebrnom lancu. No ovaj put valovi ga nisu uspjeli opčiniti i on nije mogao svoju uznemirenu svijest odvesti u mirnije struje. Kalendar je, kao planet svoj mjesec, vukao Joea nazad u svoju orbitu i on nikako nije mogao zaustaviti okretanje svojih misli oko tog datuma, 15. Ova prva obljetnica nesreće imala je neodoljivu silu teže koja ga je odvlačila u sjećanje na njegov gubitak. Kad su mu nakon istraživanja nesreće i detaljnog svrstavanja organskih i neorganskih krhotina predani ostaci žene i djece, Joe je dobio samo dijelove njihovih tijela. Zapečaćeni kovčezi bili su veličine kakva je obično rezervirana za pokop male djece. Primio ih je kao da preuzima moći svetaca smještenih u relikvijarima. Premda je shvaćao strašni učinak pada zrakoplova, i iako je znao da je neumoljiva vatra buknula po ostacima, Joeu je bilo čudno da su ostaci Mchelle i djevojčica bili tako mali. Ta one su bile neopisivo prisutne u njegovom životu! Bez njih, svijet mu se činio stranim. Sve dok ne bi proveo barem dva sata izvan svoje postelje nije mogao osjetiti da mu pripada. Bilo je dana kad se planet okretao dvadeset četri sata, a da nije uspio dovesti Joea u sklad sa životom. Ovaj je dan očito jedan od njih. Kad je ispio svoje drugo pivo, stavio je praznu limenku u hladnjak. Još nije bio spreman odvesti se na groblje. Prije toga, želio je otići u najbliži toalet. Ustao je, okrenuo se i letimice opazio visokog, plavog momka u havajskoj košulji. Sada bez svog dalekozora, nije se nalazio na jugu, blizu spasiteljskog tornja, već na sjeveru, oko osamnaest metara dalje, sjedeći sam na pijesku. Kako bi se sakrio od Joea, smjestio se iznad dva mlada para na dekama i neke meksičke obitelji koja je obilježila svoj teritorij sklopivim stolcima i dvama ogromnim suncobranima sa žutim prugama. Povremeno, Joe bi promotrio plažu oko sebe. Onaj niži od dvojice, koji su možda murjaci, onaj što je nosio košulju pretežito crvene boje, nije bio na vidiku. Momak u zelenoj košulji pažljivo je izbjegavao gledati ravno u Joea. Prislonio je jednu šaku na svoje desno uho, kao da ima aparat za pojačanje sluha i želi blokirati muziku s radija kupača kako bi se mogao usredotočiti na nešto drugo što je trebao čuti. Na ovoj udaljenosti Joe nije mogao biti posve siguran u to, no imao je dojam da se čovjekove usne miču. Izgledalo je kao da je zaokupljen razgovorom sa svojim odsutnim pratiocem. Ostavivši svoj ručnik i hladnjak, Joe se uputi južno, prema toaletima. Nije se morao okrenuti da bi znao da ga momak u zelenoj košulji promatra. Razmislivši, zaključio je da opijanje na pijesku jest protuzakonito, čak i danas. Uostalom, jednom društvu koje je toliko popustljivo prema korupciji i divljaštvu bila je potrebna snažna reakcija i na manje prijestupe, kako bi uvjerilo sebe da još uvijek ima pravila. Kako se Joe približio gatu, gužva je postala veća. Ušavši u javni toalet, skinuo je naočale. Muški WC vonjao je po mokraći i dezinfekcijskom sredstvu. Nasred poda, između zahoda i umivaonika, jedan veliki žohar, napola zgažen ali još uvijek živ, bacakao se u krug, izgubivši svaki osjećaj za orijentaciju. Svi su ga zaobilazili, netko zabavljajući se, netko s gađenjem ili ravnodušnošću. Nakon što je obavio nuždu, dok je prao ruke pažljivo je proučavao druge ljude u zrcalu, tražeći saveznika. Zaustavio se na jednom dugokosom četrnaestogodišnjaku u kupaćim gaćicama i sandalama. Kad je dječak pošao do posude s papirnatim ručnicima, Joe je krenuo za njim, uzeo nekoliko ručnika odmah nakon njega i rekao: — Tamo vani možda vise dva murjaka čekajući mene. Dječak ga je pogledao u oči, ali nije rekao ništa, već je samo nastavio brisati ruke papirnatim ručnikom. Joe nastavi: — Dat ću ti dvadeset dolara da izvidiš, a onda se vrati i reci mi gdje su. Dječakove oči imale su ljubičasto-plavu nijansu svježe modrice, a pogled mu je bio izravan poput udarca. Joe se sjećao, kad je on imao četrnaest godina, nije mogao tako hrabro i izazovno gledati odraslom čovjeku u oči. Da mu je prišao neki stranac s ponudom poput ove, on bi zavrtio glavom i brzo nestao. Praveći grudu od svojih papirnatih ručnika i bacajući ih u koš, Joe reče: - Deset sada, dvadeset kad se vratiš. Vadeći novčanik iz džepa, Joe reče: - Jedan je visok blizu dva metra, opaljen suncem, plavokos, u zelenoj havajskoj košulji. Drugi je metar i sedamdeset, smeđokos, proćelav, blijed, u crveno-narančastoj havajki. Ne spuštajući pogled, dječak je uzeo deset dolara. Joeu je postalo neugodno, ne zato što je bio osumnjičen za pedofiliju, već zbog ovog djeteta, odraslog u vremenu i prostoru koji su tražili da već u tim godinama toliko mnogo zna i ima toliko ulične pameti. Barem nekoliko nazočnih ljudi čulo je ovo prepiranje, ali se činilo da nitko nije bio zainteresiran. Kad se dječak okrenuo da pođe, Joe reče: - Oni neće čekati odmah tu vani, da ih se lako primijeti. Bit će dovoljno udaljeni da mogu vidjeti ovo mjesto, a da sami ne budu lako viđeni. Ne odgovorivši ništa, dječak pođe k vratima, lupkajući sandalama po podnim pločicama. Vrativši se k jednom od rđom umrljanih umivaonika, Joe ponovno opere ruke, kako ne bi izgledalo da trati vrijeme. Trojica mladića dvadesetih godina okupili su se oko osakaćenog žohara koji se još uvijek trzao na jednom malom djeliću poda toaleta. Njegova je putanja bila krug promjera oko trideset centimetara. Bacakao se po toj periferiji s takvom revnošću da su se mladići, s rukama punim dolara, kladili na to kako će brzo prijeći svaki krug. Nagnut nad umivaonikom, Joe je pljuskao po licu šake hladne vode. U vodi se osjećao oštar miris i okus klora, no njegovom osjećaju za čistoću protivio se ustajali slankasti smrad koji je isparavao iz otvorene cijevi. Zgrada nije imala dobru ventilaciju. Miran zrak u njoj bio je vreliji od onog vani, vonjao je po mokraći, znoju i dezinfekcijskom sredstvu tako snažno i ubojito da mu je udisanje ubrzo izazvalo osjećaj mučnine. Dječaku je, izgleda, bilo potrebno mnogo vremena. Joe je pljusnuo još vode po licu i počeo proučavati svoj lik u prugastom zrcalu, lik pun klizećih kapljica vode. Unatoč boji lica i novom rumenilu koje je u zadnjih pola sata dobio od sunca, nije izgledao zdrav. Oči su mu bile sive, kakve su bile i cijelog njegovog života. No, nekad je to bila svijetlosiva boja uglačanog željeza ili vlažnog indulina, sad su te oči imale mrtvu boju pepela, a njihove bjeloočnice bile su zakrvavljene. I četvrti se čovjek pridružio unesrećenom žoharu. Bio je srednjih pedesetih godina, tridesetak godina stariji od ostale trojice, no nastojao je biti jedan od njih, zanesen tom besmislenom okrutnosti. Kockari su zakrčili zahodski promet. Postajali su sve neotesaniji, smijali su se grčevitom napredovanju kukca, bodreći ga da nastavi, kao da se radi o čistokrvnom konju koji juri preko travnjaka prema konačnom cilju. Glasno su raspravljali je li par drhtavih antena dio njegova sustava za orijentaciju, ili su to instrumenti kojima otkriva mirise hrane i drugih žohara željnih parenja. Nastojeći zanemariti glasove ove razuzdane grupe, Joe je i dalje ispitivao svoje pepeljaste oči u zrcalu, pitajući se zašto je poslao onog dječaka da promotri momke u havajskim košuljama. Sve i da ga drže na oku, sigurno su ga s nekim zamijenili. Uskoro će shvatiti da su pogriješili i on ih više nikad neće vidjeti. Nema nijednog razloga da im se suprotstavlja ili skuplja obavijesti o njima. Došao je na plažu kako bi se pripremio za posjet groblju. Bilo mu je potrebno da se preda drevnim ritmovima vječnoga mora, koji su udarali u njega kao što valovi udaraju o stijene, glačajući oštre rubove tjeskobe u njegovoj duši, odnoseći sa sobom krhotine njegova srca. More je donosilo poruku da život nije ništa više do besmislena mehanika i hladna sila valova, čemernu vijest o beznađu koja je bila umirujuća upravo zato što je okrutno poražavajuća. Trebalo mu je još jedno pivo, možda, dva, da još više umrtvi osjetila, tako da ona pouka ostane s njim dok prolazi kroz grad prema groblju. Nije mu trebala razonoda. Nije mu bila potrebna nikakva akcija. Nije mu bila potrebna tajna. Za njega je život izgubio svu zagonetku iste one noći kad je izgubio i sav svoj smisao, na mirnoj livadi Colorada, pogođenoj iznenadnim gromom i vatrom. Dječak se, tapkajući sandalama po pločicama, vratio da pokupi preostalih dvadeset dolara. Iza Joea neki od kockara slavodobitno povikaše. Ostali su gunđali dok je umirući žohar dovršavao još jedan krug, nekoliko sekundi brže ili sporije no što je to učinio u prošlom krugu. Znatiželjan, dječak okrene vrat ne bi li vidio što se događa. Još uvijek pokušavajući da vidi između tijela okruženih kockara što se to događa, dječak reče: - Ima jedno palmino drvo, par sklopivih stolova na pijesku, gdje ona gomila glupih Korejanaca igra šah, možda dvadeset ili trideset metara dalje niz plažu. Iako su visoki zamagljeni prozori propuštali bijelu sunčevu svjetlost, a fluorescentne svjetiljke prosipale odozgo plavičasto svjetlo, zrak je izgledao žut, poput nekakve kiselinske pare. Ometen žoharevom utrkom, dječak reče: - Ha? Zatečen tihim gnjevom na Joeovu licu, dječak nakratko uhvati njegov pogled. Potom se one nemirne oči boje modrice ponovno usredotočiše na novčanicu od dvadeset dolara. Dakle, ako si ga vidio, sad mi reci. Je li imao kratke hlače, kupaće gaće, ili hlače, otkud bih ja to znao? Nisam znao da se od mene očekuje još i modno izvješće. Samo je tamo stajao, izgledajući nekako čudno, s cipelama u jednoj ruci i čarapama uguranim u njih. Bio je to isti čovjek s voki-tokijem, kojeg je Joe vidio blizu spasiteljskog tornja. Kockari su glasno ohrabrivali žohara, smijali se, psovali, izvikivali ponude za okladu. Bili su toliko glasni da su im se glasovi resko odbijali od betonskih zidova i zrcala takvom silinom da se Joeu činilo da će se one srebrne površine raspasti. Čovječe, trebaš vidjeti onu crvenokosu kučku u zelenom bikiniju. Na skali od jedan do deset ona je dvanaest. Oduzme ti svu pažnju, čovječe. Kiselkasti žuti zrak kao da je postajao gušći i Joe pomisli kako osjeća da bi mu mogao izjesti svu kožu. Šuštavi zvuk vode puštene u zahodima izazivao je vrtoglavu mučninu u njegovu želucu. Trudio se da potisne to iznenadno gađenje. On reče dječaku: - Opiši mi te žene. S izazovom u pogledu koji je bio veći no ikad, dječak reče: - Potpuno zamamne! Ali ni crnokosa nije loša. Puzio bih po razbijenom staklu da mogu masturbirati gledajući u nju, iako je gluha. Premda je bio viši i teži od dječaka, Joeu je došlo da zgrabi to dijete za vrat i priguši ga. Da ga guši sve dok ne obeća da više nikad neće nepromišljeno upotrijebiti tu riječ. Sve dok ne shvati koliko je ta riječ puna mržnje i kako ga prlja dok je upotrebljava jednako često kao i bilo koju drugu riječ. Joea je uplašila ova jedva kontrolirana žestina vlastita reagiranja, stisnuti zubi, kucanje žila u vratu i na čelu, vidno polje naglo suženo zbog povišenog tlaka. Njegova mučnina bivala je sve gorom i on nekoliko puta duboko udahne, smirujući se. Dječak je konačno u Joeovim očima vidio nešto što ga je natjeralo da zastane. Umirio se, još jednom okrenuvši pogled prema kockarima. Joe nije ispuštao novčanicu. Joeova ljutnja ustupi mjesto očaju. Misliš da sam beba, da ne mogu doći na plažu sam? Jebi se, ja idem kamo god hoću! Dijete ga ponovno pogleda ravno u oči. U njegovom modrom pogledu nalazio se odraz boli i usamljenosti, tako dubok da je Joe ostao šokiran činjenicom da je tako što moglo zadesiti nekoga već u nježnoj četrnaestoj godini. Joe osjeti da su on i dječak uspostavili vezu na jednoj dubokoj razini, da su se neočekivano otvorila vrata njemu i ovom nesretnom djetetu, te da bi se budućnost obojice mogla promijeniti nabolje kad bi on samo znao kamo bi oni mogli otići pošto prijeđu preko tog praga. Međutim, njegov vlastiti život bio je isto toliko šupalj, njegovo spremište filozofije isto toliko prazno, poput svake napuštene školjke koju je more izbacilo na obalu. Nije imao vjere u diobu, ni mudrosti koju bi mogao prenijeti, niti nade koju bi ponudio , nedovoljno materijala da bi održao sebe, a kamoli nekog drugog. Bio je jedan od izgubljenih, a izgubljeni ne može voditi. Prošao je jedan trenutak i dječak istrgne novčanicu od dvadeset dolara iz Joeove ruke. Na licu mu je bio preziran osmijeh kad je podrugljivo ponovio Joeove riječi. Udaljujući se natraške, reče: - Jebeš ih, one su samo kučke. Premda je Joe dva puta oprao lice, osjećao se prljavim. Ponovno se okrenuo k umivaonicima, ali nije mogao doći do njih. Šestorica ljudi okupili su se oko žohara, a nekoliko je stajalo iza, promatrajući. Pretrpani toalet bio je prevruć. Znoj je u potocima tekao s Joea, a žuti mu je zrak palio nosnice, sa svakim mu je dahom nagrizao pluća, štipao mu oči. Kondenzirao se na zrcalima, zamagljujući odražaje uzbuđenih muškaraca sve dok se činilo da to nisu stvorenja od krvi i mesa, već neki izmučeni duhovi što su se načas pojavili na prozorima nekakve klaonice, vlažnim od sumporne pare, tamo u najdubljem carstvu prokletih. Užareni kockari vikali su na žohara, mašući na nj šakama punim dolara. Njihovi glasovi stapali su se u jedinstveno glasno jaukanje, naizgled besmisleno, u jedno suludo blebetanje kojemu su jačina i visina rasli, sve dok Joeu nije zvučalo kao cika koja razbija kristal, koja mu prodire u središte mozga i unutra izaziva opasne titraje. Progurao se između dva čovjeka i ubio žohara zgazivši ga. U trenutku mrtve tišine što je uslijedila nakon njegova ispada, Joe se hitro okrenuo od muškaraca. U sjećanju mu je još titrao onaj razorni zvuk, još uvijek mu je drhtao u kostima. Pojurio je prema izlazu, nestrpljiv da izađe prije no što eksplodira. Kao jedan, svi se kockari istodobno trgnuše iz svoje ukočenosti koju je izazvao Joeov iznenadni postupak. Počeli su ljutito vikati, gnjevni kao što bi bili polaznici crkvenih obreda na nekog prljavog i pijanog uličara, kad bi doteturao na njihovu službu, naslonio se na oltarsku ogradu i bljuvao po crkvenom podu. Jedan od muškaraca, lica crvenog od sunca poput režnja masne šunke, usana ispucalih od vrućine pa izgriženih zubima umrljanim duhanom, zgrabi Joea za jednu ruku i naglo ga okrene. Strančeva šaka bila je vlažna na Joevoj ruci, prljavi nokti tupi, ali su se zarivali u meso kako bi osigurali skliski zahvat. Usta mu se izviše u tako bijesnu grimasu da mu se oguljene usne raspukoše, a iz pukotina se pojaviše kapi krvi. Uhvativši ljutitog kockara za ručni zglob, Joe savi unatrag jedan od njegovih prljavih prstiju, kako bi se oslobodio stiska te hulje. Još dok su se momkove oči širile od iznenađenja i uzbuđenosti, još dok se on spremao da urlikne od boli, Joe mu izvi ruku otraga, iza leđa, naglo ga okrene i tresne licem o zatvorena zahodska vrata. Joe je mislio da je njegov neobični gnjev prije ispario, još dok je razgovarao s tinejdžerom, ostavljajući za sobom samo očaj, no on je opet bio tu, nesrazmjeran uvredi koja ga je izazvala, kao nikada vruć i eksplozivan. Nije bio siguran zašto to radi, zašto ga se tiče bezosjećajnost tih ljudi, no prije nego je posve shvatio svu pretjeranost svoga reagiranja, udario je momkovim licem u vrata, udario je još jednom, a onda i treći put. Gnjev se nije raspršio, međutim i uz tamnocrvene mrlje koje su mu sužavale vidno polje, i uz to što je bio ispunjen primitivnom mahnitošću koja je skakala kroz njega poput tisuće majmuna što skiče kroz džunglu drveća i lijana, Joe je ipak bio u stanju da spozna kako je izgubio kontrolu nad sobom. Pustio je kockara i ovaj je pao na pod ispred zahoda. Tresući se od gnjeva i od straha pred tim gnjevom, Joe se kretao unazad, sve dok ga umivaonici nisu zaustavili. Ostali muškarci u toaletu mirno su stajali dalje od njega. Sve je bilo tiho. Tamo na podu ležao je kockar na rasutim novčanicama od jednog i pet dolara, njegova dobit. Brada mu je bila prekrivena krvlju iz raspuknutih usana. On pritisnu jednu šaku na lijevu stranu svog lica, onu koja je primila udarac vratima. Joe pokušao reći kako mu je žao. Mogao si mi slomiti nos. Da mi slomiš nos zbog jednog žohara? Bilo mu je žao, ne zbog toga što je učinio ovom čovjeku, koji je nesumnjivo činio drugima i gore stvari, već zbog sebe, bijedne hodajuće olupine u koju se pretvorio, zbog sramote koju je neoprostivim ponašanjem nanio uspomeni na svoju ženu i djecu. Unatoč svemu, Joe je ostao nemoćan da izrazi bilo kakvo žaljenje. Gušeći se jednako od odvratnosti prema samome sebi koliko i od smrdljivog zraka, izašao je iz te smrdljive zgrade na morski povjetarac, koji nije osvježavao. Svijet je bio isto toliko smrdljiv kao i toalet koji je ostavio za sobom. Iako na suncu, on se tresao, jer mu se u grudima počeo odmatati hladni navoj kajanja. Na pola puta do svog ručnika i hladnjaka za pivo, posve nesvjestan mnoštva kroz koje se probijao, on se sjeti bljedolikog čovjeka u crveno-narančastoj košulji. Nije se zaustavljao, čak se nije ni osvrnuo, već je ustrajno nastavio hodati naprijed po pijesku. Više nije bio zainteresiran da sazna tko ga prati , ako su ga uopće pratili. Čak nije mogao razumjeti zašto su mu oni uopće privukli pažnju. Ako su bili iz policije, onda su to bili nespretnjakovići koji su ga zamijenili s nekim drugim. Oni zapravo nisu bili dio njegova života. Ne bi ih čak ni primijetio da mu dječak s konjskim repom nije skrenuo pažnju na njih. Uskoro bi shvatili svoju pogrešku i pronašli svog pravog progonjenika. A dotle, k vragu s njima! Još je ljudi gravitiralo prema mjestu na plaži na kojem se Joe utaborio. Razmišljao je o tome da se spakira i ode, no još nije bio spreman otići na groblje. Incident u toaletu otvorio je slavinu na njegovu spremištu adrenalina, poništavajući učinke uspavljujućih valova i onih dvaju piva što ih je ispio. Stoga je opet , našavši se ponovno na svom ručniku za plažu, jednom rukom izvadivši iz hladnjaka ne pivo, već polumjesec od leda koji je pritisnuo na čelo, uperio pogled u more. Sivo zeleni komad uzburkanog mora izgledao je kao beskonačna lepeza promjenljivih brzina u nekom ogromnom mehanizmu, a svijetlosrebrni treptaji sunca plesali su po njemu poput strujnih iskrica duž neke električne mreže. Valovi su nadolazili i povlačili se, isto onako jednolično kao što se u nekom stroju vezivne poluge pomiču naprijed, nazad. More je bilo neprekidni radni stroj, bez druge svrhe do da nastavi svoje postojanje, stroj koji su opjevali i obožavali mnogi pjesnici, ali koji ne zna ništa o ljudskoj strasti, boli i obećanju. Vjerovao je da mora naučiti prihvatiti hladnu mehaniku Stvorenog svijeta, jer nema nikakvoga smisla psovati jednu neinteligentnu mašinu. Osim toga, jedan sat ne može biti odgovoran za prebrzo prolaženje vremena. Tkalački stroj ne može biti kriv ako je istkao platno od kojeg će biti sašivena dželatska odora. Nadao se da će pronaći mir ako se pomiri s mehaničkom ravnodušnošću svemira. Takvo prihvaćanje bilo bi doista hladna utjeha, ubojita za dušu. Međutim, jedino je još htio osloboditi se svoje patnje, noćnih mora i potrebe da mari. Dvije su pridošlice stigle i raširile bijelu deku za plažu pet metara sjeverno od njega. Jedna od njih bila je zanosna crvenokosa u zelenom bikiniju, dovoljno škrtom da navede čak i striptizetu da porumeni od stida. Druga je bila crnka, gotovo isto toliko privlačna kao njezina prijateljica. Crnka je imala dugu kosu koja je prikrila komunikacijsku napravu koju je, bez sumnje, nosila u jednom uhu. Za žene u svojim dvadesetim godinama bile su odveć nasmijane i djetinjaste, no dovoljno vatrene da privuku pažnju na sebe čak i da nisu toliko omamljujuće. Lijeno su se mazale uljem za sunčanje, u smjenama su jedna drugoj nauljile leđa, dodirujući se s nehajnim zadovoljstvom, kao da se nalaze u prvim scenama nekog videa za odrasle, privlačeći pažnju svakog heteroseksualca na plaži. Strategija je bila jasna. Nitko ne bi posumnjao da ga promatraju operativci koji su se tako malo i tako jadno prikrivali. One su trebale biti onoliko nevjerovatne koliko su muškarci u havajskim košuljama bili upadljivi. No, da nije bilo trideset dolara vrijednog izviđanja i strastvenih primjedbi seksom opsjednutog četrnaestogodišnjaka, njihova bi strategija bila čak i djelotvorna. S dugim preplanulim nogama, dubokom jamicom između grudiju, s čvrstim, zaobljenim stražnjicama možda su i one bile tu da privuku Joeovu pažnju, da ga navedu na razgovor. Ako je to dio njihove zadaće, neće uspjeti. Njihov šarm nije utjecao na njega. U protekloj godini, bilo kakva erotska slika ili pomisao mogli su ga uzbuditi samo na trenutak, nakon čega bi bio svladan žestokim sjećanjima na Michelle, na njezino tako drago tijelo i zdravi žar za užitkom. Neminovno, pomislio bi i na onaj strašni, dugi pad sa zvijezda Colorada, na dim, vatru, a onda smrt. Žudnja bi se brzo rastvarala u tekućini gubitka. Ove dvije žene privlačile su Joevu pažnju samo zato što ga je ljutila njihova nestručnost, što su ga zamijenile s nekim drugim. Razmišljao je o tome da im priđe i kaže im da su pogriješile, sam da bi ih se riješio. No, nakon onog nasilništva u toaletu, izgled ovakvog suočavanja uznemiravao ga je. Njegov je gnjev sada bio iscrpljen, ali on više nije vjerovao svojoj samokontroli. Sjećanja i nadgrobne ploče. On će to prebroditi. Val se razbio, pokupio pjenušave djeliće samoga sebe, ponovno se povukao, a onda opet razbio. Strpljivo je i pažljivo promatrao to beskonačno razbijanje i to ga je smirivalo. Pola sata poslije, i bez potpore još jednoga piva, Joe je bio spreman da posjeti groblje. Istresao je pijesak s ručnika. Složio ga je napola, čvrsto ga smotao te podignuo hladnjak. Nježne poput morskog povjetarca, sjajne poput sunčeve svjetlosti, podatne mlade žene pretvarale su se da su očarane jednostavnim dosjetkama dvojice udvarača nabijenih hormonima, posljednjih u nizu zavodnika s plaže koji su okušavali svoju sreću s njima. Joe, čiji su pogled maskirale naočale, mogao je vidjeti da je zanimanje ljepotica za te mišićave komade bilo lažno. One nisu nosile sunčane naočale i dok su čavrljale, smijale se i ohrabrivale svoje obožavaoce, kradomice su pogledavale u Joea. On ode ne osvrćući se. Kao što je u svojim cipelama sa sobom ponio nešto od plaže, žarko je želio ponijeti sa sobom, u svome srcu, i ravnodušnost oceana. Ipak, nije mogao a da se ne čudi kakva se to policijska agencija može ponositi tako zapanjujuće lijepim ženskim snagama. Poznavao je nekoliko policajki koje su ljupke i seksi poput filmskih zvijezda, no crvenokosa i crnka prelazile su čak i celuloidne kriterije. Očekivao je da će na parkiralištu ugledati tipove u havajskim košuljama kako promatraju njegovu Hondu. Ako su je pratili, njihov položaj za izviđanje bio je doista dobro prikriven. Joe izađe iz parkirališta i, pogledavši u retrovizor, skrene udesno na autocestu Pacifička Obala. Nitko ga nije pratio. Možda su shvatili svoju pogrešku i bacili se u potjeru za pravim čovjekom. S Wilhire Boulevarda na autoput za San Diego, pa sjeverno na autoput za Venturu, a potom na istok, vozio je dalje od osvježavajućih utjecaja morskih povjetaraca, prema žarkoj vrelini doline San Fernando. Na kolovoskom suncu, ova su predgrađa izgledala vruća i tvrdo pečena kao grnčarija izvađena iz keramičke peći. Tristo jutara niskih, valovitih brdašca, plitkih udolina i širokih travnjaka sačinjavali su memorijalni park, taj grad pokojnika, Los Angeles mrtvih, odvojenih u susjedstva graciozno vijugavim puteljcima. Čuveni glumci i obični prodavači bili su pokopani ovdje, zvijezde rock'n'rolla i novinarske obitelji, jedni pokraj drugih u intimnoj demokraciji smrti. Vozeći se, Joe prođe pokraj dva sprovoda, automobili parkirani duž ograde, redovi sklopivih stolaca postavljeni na travi, humci grobne zemlje pokriveni nježnozelenim ceradama. Na svakom mjestu, ožlošćeni su sjedili pogrbljeni, ukočeni u svojim crnim opravama i odijelima, pritisnuti vrućinom, boli, kao i osjećajem vlastite smrtnosti. Groblju je pripadalo i nekoliko pomno izrađenih kripti i obiteljskih parcela opasanih niskim zidom, ali nije bilo granitne šume vertikalnih spomenika i nadgrobnih ploča. Neki su odlučili pohraniti ostatke svojih voljenih u niše u zidovima gradskih mauzoleja. Ostali su odabrali krilo zemlje, gdje su grobovi bili obilježeni samo brončanim natpisima na ravnim kamenim pločama izravnatim s tlom, kako se ne bi poremetio ambijent koji je sličio na park. Joe je stavio Michelle, i svoje djevojčice da počivaju, na jednoj blagoj padini, pod sjenom raštrkanih borova i indijskih lovora. U danima blažim no što je bio ovaj, vjeverice bi skakutale po travi, a zečevi izlazili u sumrak. Vjerovao je da njegove tri drage ženske osobe više vole ovo od strogog izgleda mauzoleja, gdje se tijekom vjetrovitih večeri ne čuje šum uskomešanog drveća. Parkirao je dosta dalje od onog drugog sprovoda, uz rub kolnika, ugasio motor i izašao iz Honde. Stajao je pokraj auta na vrućini, skupljajući hrabrost. Kad je krenuo uz blagu padinu nije gledao prema njihovim grobovima. Da je iz daljine vidio to mjesto, pristup k njemu bio bi mu previše strašan, vratio bi se natrag. Čak i nakon pune godine dana, svaki posjet jednako ga je uznemiravao kao da je došao vidjeti njihova izmrcvarena tijela u mrtvačnici, a ne njihove grobove. Pitajući se koliko će godina proći prije no što se njegova bol smanji, penjao se pognute glave, očiju uprtih u zemlju i ramena povijenih od vrućine, poput starog teretnog konja što, vraćajući se kući, slijedi poznati put. Nije opazio ženu koja je stajala kraj grobova sve dok se nije našao pet metara od nje. Ona je stajala zaklonjena od sunca, u sjeni borovine. Leđa su joj bila poluokrenuta prema njemu. Svojom polaroidnim fotoaparatom snimala je fotografije ravno položenih napisa. Nije ga čula, možda zato što je progovorio tiho, a možda stoga što je bila previše usredotočena na fotografiranje. Prišavši bliže, on reče: - Što to radite? Zatečena, okrenula se i našla licem u lice sa njim. Ta malena, ali atletski građena žena, visoka oko metar i pol, imala je nekakav neposredan utjecaj, daleko veći no što bi ga mogli objasniti njezin izgled ili veličina, kao da nije bila odjevena samo u plave traperice i žutu pamučnu bluzu, već u neko snažno magnetsko polje koje je privlačilo svijet. Koža boje mliječne čokolade. Oči krupne i tamne poput mulja na dnu šalice armenijskog espresa, nečitljivije od znakova u čajnim listićima, posebnog bademastog oblika koji je nagovještavao kap azijske krvi u obiteljskoj lozi. Kosa ne afro kovrčava niti isprepletena, već postupno ošišana, prirodno i tako blistavo crna da je izgledala kao plava, što se također doimalo azijski. Građa njezinih kostiju bila je posve afrička, glatko, široko čelo, visoke jagodice, fino oblikovane ali jake, ponosita ali lijepa. Bila je možda pet godina starija od Joea, u svojim ranim četrdesetim, međutim izvjesna nevinost u njezinim prodornim očima i blagi nagovještaj djetinje ranjivosti na njezinom inače jakom licu činili su da izgleda mlađom od njega. S usnama otvorenim kao da će progovoriti, zanijemila je od iznenađenja, gledala ga je kao da je priviđenje. Podigla je jednu ruku do njegovog lica i dodirnula mu jagodicu. Najprije je pomislio da u njezinim očima vidi izraz čuđenja. Krajnja nježnost njezina dodira natjerala ga je da je ponovno pogleda, i on shvati da ono što je vidio nije bilo čuđenje, već tuga i sažaljenje. Glas joj je bio vrlo muzikalan. Stisnuvši aparat objema rukama, ona reče: - Uskoro. Vratit ću se kad za to dođe vrijeme. Vidjet ćete, kao i ostali. Nešto gotovo natprirodno u tom trenutku gotovo ga je uvjerilo da je ona priviđenje, da je njezin dodir bio tako bolno nježan upravo zato što jedva da je bio stvaran, ektoplazmičko milovanje. No, ta je žena bila previše snažno prisutna da bi bila duh ili priviđenje izazvano toplotnim udarom. Stvarnija od bilo čega u tom danu. Stvarnija od neba i drveća, od kolovoskog sunca, granita i bronce. Bila je tako snažno prisutna da se činilo kao da mu prilazi, iako je mirno stajala, kao da ga nadvisuje, iako je bila puno niža od njega. U sjeni borovine bila je obasjanija svjetlošću nego on, koji je stajao na izravnoj svjetlosti sunca. Zbunjen, odgovorio je samo kimanjem glave. Joe pogleda mimo nje, dolje u granit i brončane oznake. Kao iz neke velike daljine čuo je sebe kako govori. Kad je ponovno svratio pažnju na ženu, ona je gledala mimo njega, negdje u daljinu. Nekoliko trenutaka poslije, začuo se zvuk jurećeg automobila, na što se kutovi njezinih očiju skupiše, a čelo joj se namršti od zabrinutosti. Joe se okrene kako bi vidio što ju je to uznemirilo. Duž ceste, kojom je on prije došao, približavao se jedan bijeli kombi marke Ford, daleko većom brzinom od one koja je bila dopuštena. Kad se Joe ponovno okrenuo prema njoj, ona je već umakla, grabeći preko padine prema sljemenu niskog brdašca. Nije zastala niti se osvrnula. Krenuo je za njom, no njegova tjelesna kondicija nije bila tako dobra kao njezina. Činilo se da je ona iskusni trkač. Nakon nekoliko koraka Joe se zaustavi. Pobijeđen zagušljivom vrućinom, nije ju mogao sustići. Bijeli kombi prošišao je kraj Joea, sunčeva svjetlost odbijala se o vjetrobran vozila i blještala s prednjih farova. Ono se kretalo usporedo sa ženom koja je trčala preko redova grobova. Joe pođe nizbrdo, natrag prema svom automobilu, ne znajući ni sam što bi mogao učiniti. Možda bi se trebao dati u potjeru za njom? Što se to, k vragu, ovdje događa? Pet, šest metara iznad parkirane Honde, uz škripu kočnica, ostavljajući za sobom dvije iste mrlje na asfaltu, kombi kliznu na pločnik. Oboja vrata naglo se otvoriše. Muškarci u havajskim košuljama iskočiše van i jurnuše za ženom. Nitko ga nije pratio iz Santa Monice, ni bijelim kombijem, niti bilo kojim drugim vozilom. Bio je siguran u to. Nekako su znali da će on doći na groblje. A budući da nijedan od muškaraca nije pokazivao zanimanje za Joea, već su obojica, kao psi goniči, jurnuli za ženom, vjerojatno su ga promatrali na plaži ne zato što ih je zanimao on sam, već zato što su se nadali da će ona, u neko doba dana, uspostaviti kontakt s njim. Ta žena bila je zvijer koju su gonili. Do vraga, možda su vrebali i na njegov apartman, možda su ga odatle pratili do plaže. Možda su ga držali pod prismotrom već danima. On je tako dugo bio omamljen od očaja, prolazeći kroz život kao kroz san, pa nije ni mogao primijetiti ove ljude kako se šuljaju na periferiji njegova vidnog polja. Zašto je fotografirala grobove? Uzbrdo, sto metara dalje, žena je bježala ispod velikodušno raširenog borovog granja, načičkanog na rubovima groblja, preko sjenovite trave blago prošarane sunčevim zrakama. Njezina zagasita koža stapala se sa sjenama, no žuta bluza ju je odavala. Grabila je prema jednom osobitom mjestu na sljemenu brda, kao da joj je teren bio dobro poznat. Kako nijedan drugi automobil nije bio parkiran uz cestu osim Joeove Honde i bijelog kombija, ona je vjerojatno ušla u memorijalni park upravo tom stazom, pješice. Ljudi iz kombija morali su prevaliti velik dio puta da bi je uhvatili. Činilo se da onaj visoki, u zelenoj košulji, ima bolju kondiciju od svoga partnera, a i njegove su noge bile znatno duže od ženinih, tako da ju je sustizao. Unatoč svemu, ni